PDF Štampa El. pošta nedelja, 07 mart 2010 14:17

Marijana Đaković: Besmisleni čin vandalizma

48 nadgrobnih spomenika na rimokatoličkom groblju u Bačkom Gradištu (Opština Bečej) bilo je  meta besmislenog čina vandalizma. Pre zvaničnih saopštenja istražitelja, stanovnici su, čini mi se, požurili u pokušaju da vandalizam objasne kakvom međunacionalnom netrpeljivošću. I na koncu priče, ostali su bez komentara, suočeni sa još jednim besmislenim činom i fenomenom neobjašnjivog nasilja.


Nažalost, ovaj slučaj vandalizma i skrnavljenja groblja i nadgrobnih spomenika nije jedinstven - kao da se svi, nekim ehom bliske ili davne prošlosti, prisećamo da su se slične stvari dešavale na ovom ili onom groblju i kao da unapred odustajemo od pokušaja da problem, zajednički, rešimo - jer upravo je ta besmislenost ono što svakog racionalnog čoveka/ženu razoružava na samom startu.

No, postavlja se pitanje koliko je nasilje ove vrste, zaista, neobjašnjivo i besmisleno?

Vandalizam na grobljima spada među, takoreći, najinteresantnije delove proučavanja kriminalnih radnji, možda zato što je ova vrsta vandalizma vođena specifičnim motivima, a stručnjaci smatraju da bi eventualno objašnjenje ovih motiva, moglo ponuditi neke nove zaključke u vezi sa motivima i razlozima kriminalnih radnji uopšte.

Ako već opšte znanje o tome da su groblja stvar najintimnijih potreba i svetonazora jednog ljudskog bića, stvar ličnih religijskih ubeđenja, ako znanje o tome da je grob i nadgrobni spomenik nečije privatno vlasništvo - ako već to, očito, ne deluje preventivno u suzbijanju vandalizma, dužni smo da se pozabavimo drugim aspektima.

Gradska groblja i groblja u naseljenim mestima riznice su istorije i umetnosti, arhitektonskih stilova i nasleđa zajednice, a za mnoge, groblja su svetinje. Svako narušavanje ovih prostora i skrnavljenje spomenika uznemirava pojedince i porodice, pa i samo društvo i, zatečeni, pitamo se o prirodi užitka ili zadovoljstva koje može da se javi uništavanjem grobova. Najčešći odgovor koji možemo dobiti je da se, jednostavno, radi o besmislenom vandalizmu. Ali, kada shvatimo da se radi o vandalizmu nad pokojnicima, nad porodičnim i istorijskim vrednostima, vandalizmu nad samom zajednicom, uzrok ovakvog ponašanja sam se od sebe nameće. Nepoznavanje granica vlastite slobode i nepoštovanje tuđe, donekle svest o vlastitim pravima, ali apsolutno ignorisanje vlastitih obaveza.

Postoji neki veo misterije oko groblja koji nas, manje-više, sprečava da noću, u mrklom mraku, tumaramo tim prostorom. No, za radoznalog adolescenta koji avanturističkog duha ima i na pretek, za onog koji se, iz ko zna kojih razloga, oseća usamljenim ili odbačenim, a pogotovo za one koji neke stvari čine samo zato što mogu, groblja predstavljaju pravi izazov.

Istraživanja pokazuju da je omladina, odnosno tinejdžeri, oni koji su, u najvećem broju slučajeva, skloni vandalskom ponašanju, a njihovi postupci pokušavaju se racionalizovati objašnjenjima o potrebi za pažnjom. To što se pomenuta pažnja ni ne pokušava steći na neki drugi, pozitivniji, način, to je neuspeh društva sa kojim se svako od nas mora suočiti.

Stručnjaci su mišljenja da bi, umesto naglašavanja koncepta smrti i nekih zastrašujućih ideala, društvo trebalo više da se okrene tome da svoje mlađe naraštaje uči i pouči o istoriji i vrednostima lokalnog groblja.

Jedna poslepodnevna šetnja grobljem, sa decom i porodicom, ne bi smela biti postupak za zgražavanje ili ismejavanje, jer tokom obične šetnje roditelj može upoznati svoje dete sa natpisima na nadgrobnim spomenicima, sa tim ko je ko, ako zna, i sa lepotom pojedinih nadgrobnih spomenika.

Zašto groblje ne bi poslužilo učiteljima i nastavnicima kao kakav muzej na otvorenom? Sigurno biblioteke i istorijski arhivi poseduju dovoljno materijala koji bi, u ovom slučaju, bio od pomoći.

Treba ohrabriti građane, a i policiju, da češće obavljaju noćne patrole i obilaske groblja i oko groblja.

Uredno održavanje groblja je, takođe, vrsta preventive. Uredno potkresane krošnje i sklonjeno smeće omogućavaju bolju vidljivost prostora. Dobro osvetljenje i bezbednosne kamere. Od koristi bi bilo istaknuti na vidno mesto npr. neki broj telefona, koji građani mogu pozvati u slučaju da primete ponašanje ''sumnjive prirode'' na mestu počinka njihovih najbližih.

Ovo su samo neki od načina kojima se vandalizam i skrnavljenje grobova može, donekle, kontrolisati i suzbiti, jer bi neki ili svi od navedenih primera ukazali na to da neko ipak obraća pažnju.

Marijana Đaković, članica Predsedništva Omladinske mreže G17 PLUS

 

Press centar